GSSuBiH proteklu godinu može smatrati izuzetno uspješnom. Imamo dosta razloga da budemo ponosni na uspješne intervencije koje smo uradili i ove godine i ponovo pokazali javnosti da je GSSuBiH nezaobilazan partner svim vladinim institucijama koje se bave sigurnosti građana BiH.
U ovoj godini smo imali nekoliko zahtjevnih intervencija, potraga i akcija spašavanja te evakuacije unesrećenih koje su mediji propratili i javnost je bila upoznata sa njima.
Potraga na za nestalom staricom na Tjentištu, nestali talijanski svećenik u Međugorju, potraga za dvoje izgubljene djece u Brčko distriktu, potraga za nestalim stanovnikom Novog Sarajeva, potraga za utopljenikom u Jablanici, potraga za nestalom staricom u G.Vakufu, Izvlačenje utopljenika u Grabovici, na Buni, i nedavno u Bijeloj kod Mostara, samo su neke od naših intervencija koje su obilježile proteklu godinu pored niza manje primijećenih akcija spašavanja i cijelog popisa potraga za izgubljenim osobama u Međugorju i ostalim mjestima po cijeloj BiH.
Posebno možemo biti zadovoljni pozitivnim pomakom koji je učinjen na suradnji sa policijom čiji su zapovjednici definitivno prepoznali GSSuBiH kao važnog partnera u akcijama traženja i spašavanja nestalih i povrijeđenih osoba u teško dostupnim područjima. GSSuBiH je pružio potporu Policiji i pri potragama koje su bile tipično policijski posao obzirom na kriminalnu zaleđinu slučajeva.
Analiza pokrivenosti signala mobitela nestalih osoba, organizacija potražne akcije, korištenja sredstava veze i digitalne kartografije, taktike traženja, područja su gdje GSSuBiH ima obučene i uvježbane ljude i veliko iskustvo te može značajno pomoći policijskim službenicima u obavljanju njihove djelatnosti. To policijske uprave sve bolje uviđjaju i sve jekvalitetnija i konkretnija suradnja koja se razvija između Policije i spasilačkih službi u nevladinom sektoru.
Zadnjih dana u godini su pokrenuti i razgovori sa predsjednikom skupštine HNŽ, g. Martinovićem koji je odlučan u namjeri da u ovoj županiji pokrene na skupštini proceduru institucijalnog rješavanja problema spasilačkih službi. Nadamo se da će to biti dobra inicijativa ostalim županijama i kantonima da urade isto na svojim razinama ovlasti.
Dva događaja u protekloj godini posebno su značajna za razvoj GSSuBiH. Prijem našeg Saveza u dvije ugledne spasilačke organizacije- renomiranu svjetsku asocijaciju spašavatelja ICAR i evropsku asocijaciju ECRA koja okuplja speleo spašavatelje jasan je pokazatelj da je GSSuBiH krenuo pravim putem u razvoju spasilačke prakse po najvišim evropskim i svjetskim standardima.
No, kao i svaka kvalitetna stvar u životu i to ima svoju cijenu koju moramo platiti da bi stali rame uz rame sa najboljima jer mi smo krenuli tim putem na kojem moramo uložiti dosta truda i napora i trebat će nam i pomoć vladinih institucija.
Dosadašnja spasilačka praksa u BiH je prilično stagnirala u post-ratnom periodu u odnosu na zbivanja u razvijenim spasilačkim sredinama, što je postalo velikim problemom i još će biti problem neko vrijeme i u razvoju spasilačkih službi u našoj asocijaciji.
Naime, primjećujemo kod naših pripadnika u Savezu nedovoljno izgrađenu svijest o našem sveukupnom zaostatku u razvoju, koja za posljedicu ima nespremnost za učenjem i time postaje velika kočnica napredovanju u spašavanju. Evidentiramo i problem ambicioznosti i potrebe za stjecanjem spasilačkih zvanja u GSSuBiH, posebno instruktorskih zvanja, što bi bilo normalno i poželjno da nisu propraćene nespremnošću da ta zvanja i instruktorske titule potkrijepe radom na obukama koje organizira GSSuBiH.
Dakle to je nešto što nasljeđujemo iz prošlosti, iz dosadašnje loše prakse sa kojom se upravo razilazimo, a to je da uvijek imamo nekolicinu ljudi koji očekuju da im se dodjele instruktorska zvanja koja im onda ne služe da obučavaju nove , mlade spašavatelje, nego im služe za samohvalu i dičenje i možda da negdje ostvare i poneku komercijalnu korist od svoje instruktorske titule.
Upravni odbor GSSuBiH je zauzeo čvrst i odlučan stav da školuje i podiže kvalitetan instruktorski kadar koji će biti sposoban i voljan prenositi svoja znanja i spasilačke vještine na nove generacije spašavatelja i da nam ne trebaju instruktori koji nisu spremni odvojiti svoje vrijeme i trud na obučavanje svojih kolega na obukama koje organizira GSSuBiH.
UO GSSuBiH je odlučan u namjeri da se razilazi sa dosadašnjim lošim praksama u našem BiH gorskom spašavanju koje nas drže sputanim u nastojanju da učinimo iskorake prema približavanju pozitivnim praksama u razvijenim spasilačkim sredinama u okruženju, prije svega mislimo na Sloveniju i Hrvatsku.
Tu prije svega mislimo na obmane kojima naši kolege spašavatelji zavaravaju sami sebe pokušavajući impresionirati neupućenu javnost da vladaju vještinama spašavanja demonstrirajući tehniku jedanput godišnje na nekoj fasadi zgrade na tzv. „ pokaznim vježbama“ izazivajući divljenje neupućenih. Na taj način pred sobom samima žele stvoriti alibi za pravdanje vlastite nespremnosti za učenje i napredovanje u podizanju vještina spašavanja koje su već odavno odmakle puno dalje od pukog grebanja po fasadama zgrada.
To bi bio jedan dio problema- nespremnost na učenje. Drugi, možda i još veći dio problema spašavanja u BiH jeste problem nediscipline.
Problem nepridržavanja procedura i doktrine spašavanja. Problem tipičan za naše balkansko podneblje, posebno naglašen kod nas u BiH jeste da smo neutemeljeno arogantni i oholi, te smatramo da su pravila izmišljena za nekoga drugoga. Bilježimo mnoge primjere gdje su ljudi na obukama pristojno savladali procedure ponašanja pri spašavanju, da bi nedugo zatim, u praksi demonstrirali neki svoj „slobodni stil“ spašavanja koji otprilike tumači nepridržavanje naučenih procedura po teoriji „neće se nama dogoditi nikakvo zlo, to se nekome drugom događa“ i ta „neka“ pravila vrijede za one „druge“ a ne za nas.
Ovo su naša dva velika problema. Nisu to problemi nedostatka opreme, nego upravo problemi kod ljudi- spašavatelja.
O ovim problemima nerado govorimo, javnost ih skoro i ne primjećuje a mi sami zatvaramo oči pred njima. Mi pred javnosti rado govorimo kako nemamo opreme, kako država ne ulaže u nas, da bi nakon evo samo nekoliko godina kad su se naše spasilačke službe u BiH već prilično dobro opremile uz pomoć lokalnih civilnih zaštita, mi i dalje rado pred novinarima pričamo o nedostatku opreme i zatvaramo oči pred očiglednim problemima- ljudskim slabostima, a to nam i jeste akutni problem.
Ne-učenje, ne-napredovanje i ne-poštivanje doktrina spašavanja, uvod je u najgori mogući scenarij a to je nesreća pri spasilačkoj akciji, bilo da se radi o stradanju onoga ko ne zna ispravno spašavati i pritom ugrozi sebe ili kolegu ili onoga koga se spašava.
Mnogo je ljudi, spašavatelja u svijetu stradalo u spasilačkim intervencijama, dok nisu ustanovljene procedure u spašavanju koje nazivamo doktrinom spašavanja čiji je prvenstveni cilj da sačuvaju štite spašavatelje i naravno i one unesrećene koje spašavamo. Razvijeni spasilački svijet ih propisuje i pridržava ih se. Mi ih arogantno ignoriramo i po tome smo prepoznatljivi u spasilačkom svijetu. Teško usvajamo znanja i navike koje podrazumijevaju red i disciplinu. Uvjereni smo da smo savladali vještine spašavanja istog trenutka kad naučimo nekoliko čvorova i tehnike sa užetom misleći da je to bit spašavanja.
Ono što tek trebamo učiti je daleko teža i važnija lekcija koju trebamo savladati na putu postanka istinskih modernih i naprednih spašavatelja.
Za taj korak nam treba malo više odlučnosti i ozbiljnosti od one koju trenutno pokazujemo. Trebamo istinski živjeti GSS i odnositi se ozbiljno prema spašavanju ljudskih života jer ovu našu dosadašnju neozbiljnost i nedozrelost prepoznaje javnost bez obzira koliko se mi trudili da je obmanemo viseći po fasadama, i zato nas još uvijek država tretira u rangu svih ostalih udruga građana u nevladinom sektoru skupa sa udrugom za vezenje goblena.
Na kraju nas sve skupa pritišće jedan trenutno nerješivi problem koji je vezan za naše nacionalne politike koje nam tumače razilaženje i na žalost, nekolicina spasilačkih službi vjeruje i slijedi tu malodušnu politiku, ne želeći staviti u prioritet potrebu da mi spašavatelji djelujemo zajedno i da jedni drugima pomažemo jer gorsko spašavanje ne treba i ne smije robovati aktualnim dnevnim politikama.
Mi trebamo i moramo pomagati se međusobno.
Jer ne postoji niti jedna spasilačka služba u BiH, ma koliko ona bila jaka i dobro organizirana, koja može sama da iznese složenu potragu ili akciju spašavanja koja traje nekoliko dana.
Kada ovo uspijemo razumjeti, napravit ćemo veliki i presudan korak prema sveukupnom priznavanju i uvažavanju našeg spasilačkog statusa u društvu. Do tada ćemo ostati šačica zanesenjaka iz sjene koji se , svako u svojoj avliji koprca i grči u borbi za kojom markicom da nabavi koji karabiner , uže…
Svim spasilačkim službama, gorskim službama, klubovima i ostalim udrugama koji se bave pomaganjem ljudima u nevolji, želim sretnu i uspješnu nastupajuću 2016. godinu.
Predsjednik GSSuBiH, Zdenko Marić
Bilo gdje, bilo kada... Anywhere, anytime ...
