Poštovani kolege spašavatelji i svi ostali, ozbiljno zainteresirani za sigurnost u planinama i drugim nepristupačnim predjelima.
Svjedoci smo vremena kad se postepeno povećava broj posjetitelja planina. Sa ovim porastom, neminovno raste i statistička vjerojatnost povećanog broja nesreća u planinama.
Što je to što možemo učiniti da bi utjecali na ovu statistiku da bude manja od očekivane?
Odgovor je jednostavan, ali je njegova realizacija upitna, jer se radi o preventivi koja nam i nije baš neka jaka strana.
Što mi možemo preventivno činiti?-mnogo toga, a prije svega da učinimo napor i izađemo iz konteksta naše uobičajene prakse koja nas aktivira tek kad se dogodi nezgoda i tada se bavimo posljedicama. I onda se mediji raspišu, nekompetentni se razviču, sazivaju sjednice ispraznog sadržaja, donesu jalove zaključke, sve u cilju da iskoriste nečiju nesreću za samo-propagiranje i vlastiti marketing. Što je urađeno?- ništa. Što će se uraditi? -ništa. Kao i uvijek do sada.
Što bi trebali?
Ono što svi mudri i pametni ljudi rade, ima dosta stvari koje se mogu činiti preventivno da se izbjegnu mnoge nesreće, da se spriječe stradanja, ako nam je zaista stalo do toga.
Jedna od najvažnijih je svakako-edukacija
U cijeloj BiH ima jako puno kvalitetnih visokogoraca, himalajaca, alpinista, gorskih spašavatelja, speleologa sa velikim znanjem i iskustvom koji mogu jako puno pomoći da se ova sve popularnija ljudska aktivnost-boravak u prirodi odvija u što boljoj sigurnosti. A ponajbolja uzdanica sigurnosti je-znanje.
Dakle, planinarstvo je uvažena i već tradicionalna disciplina življenja u BiH koja je dobila i svoje priznanje uključivanjem u program visokog školstva, izdavanjem udžbenika. Veliko je pitanje koliko je posjetitelja planina pročitalo udžbenik o planinarstvu? Svi već dobro znamo da je lakše, brže i jednostavnije, pa na kraju i modernije informirati se na društvenim internetskim mrežama. I sve bi to bilo još i dobro da su autori napisa na tim mrežama kompetentni ljudi koji o planini i njenim opasnostima mogu govoriti mjerodavno i vjerodostojno. Najčešće su to ustvari diletanti i početnici koji svoje prve dojmove iz planina brže-bolje prenose na internet skupa sa slikama i ljudi vjeruju onome što tu pročitaju.
Kako jeftino doći do značke i zvanja vodiča već je uveliko razrađena i apsolvirana tema u našoj državi. Zna se i izvor i cijena i eto planinskog vodiča preko noći. Nije nikome važno koju kategoriju značke nosi, važno je da je ima zakačenu na jakni i većina lakoumnih vjeruje da će ih taj vodič odvesti …, ali nažalost najkraćim putem u smrt. Ovo je razrađeni mehanizam kako najlakše stradati u planini.
I evo, tek što je prošlo kojih 20-tak dana od planinarskih nezgoda i prašina se malo slegla, nikome više nisu važne nesreće u planini. Novinari pišu opet o izbjeglicama, i što govore političari …, „zabrinuti“ više ne brinu, do sljedeće nesreće i sljedećeg slikanja za portal.
Kad se opet nešto dogodi, opet ćemo „izražavati zabrinutost“…
Planinarske škole koje obrađuju teme koje kvalitetno pripremaju kandidate za pohođenje planina, na kojima se izučava klasična orijentacija i topografija, intuitivna orijentacija, orijentacija pomoću elektronskih pomagala- GPS, opasnosti u planinama, korištenje namjenske planinarske opreme … i mnoge druge teme koje se ne nalaze na društvenim mrežama, jako su dobar izvor informacija i odličan način da se pripremite da sigurno boravite i penjete u planini.
U silnom našem užurbanom pomodarstvu mnogi zaboravljaju da je klasična orijentacija kartom i busolom nezamjenjiv alat za snalaženje u prirodi i da je GPS uređaj tek nadgradnja koja ne stoji najbolje na klimavoj podlozi. Ali je dobar način da se prikrije planinarska nepismenost-staviti GPS na ranac, mada ga i ne znaš najbolje koristiti, važno je da si inn…
Konačno-što bi radile spasilačke službe da nije takvih? Što bi pisali mediji? Kako bi se istakli „zabrinuti“, nekompetentni bukači da nije onih koji olako krenu u planine i tamo stradaju?
Hoćemo li jednom postati odgovorni i početi da se zaista brinemo o sigurnosti u planinama?
Ili ćemo cijeli svoj vijek obmanjivati neupućene lažnom brigom i prijetvornim marketinškim zloupotrebama tuđih nevolja. Mnogo se lakše slikati za medije i davati isprazne izjave, nego organizirati škole, predavanja, izdavati publikacije, osposobljavati ljude, ulagati istinski trud u preventivno smanjivanje nesreća u planinama. Da ne spominjem da bi se neko bavio realizacijom ideje da se opasna mjesta u planini kao što su to Kotlovi na Bjelašnici, osiguraju, da se postave table upozorenja …
Upitamo li se zašto se u ranijim vremenima nisu događale nesreće u Kotlovima, lako ćemo doći do zaključka da su dosadašnji planinari išli u planine obučeni da rade zrelije sigurnosne procjene, vođeni od strane iskusnih kolega, za razliku od novih generacija planinara koji procjene planine temelje na jeftinim internetskim napisima, a i vodiče biraju, isto tako.
Istrajni smo u biranju lakših načina kako doći do rezultata i to mora imati svoju cijenu. Kad to dođe na naplatu, kasno je analizirati za onoga ko je stradao, ali nije još kasno za one što tek trebaju stradati, možda to uspijemo spriječiti ako se počnemo baviti onim što: istina je- malo teže raditi i malo je manje moderno i manje profitabilno.
Zdenko Marić
Predsjednik GSSuBiH
