Još je jedna spasilačka godina iza nas i prije par dana smo je analizirali u Jablanici prilikom redovnog okupljanja u domaćinstvu kolega iz GSS Jablanica.
Tom prilikom smo održali sastanak Upravnog odbora Saveza, u proširenom sastavu sa voditeljima službi članica Saveza na kojem smo analizirali ono što smo radili i još više ono što nismo uradili u proteklom periodu, a trebali smo.
Sa jedne strane gledajući i ove godine imamo mnogo razloga da budemo zadovoljni i ponosni na rezultate koje je GSSuBiH napravio, dok sa druge strane imamo još dosta razloga da budemo zabrinuti zbog neučinjenog, propuštenog i zanemarenog.
Zajednički je zaključak da je ovo što činimo prilično i dobro, obzirom na okolnosti i uvjete u kojima djelujemo, svjesni činjenice da je ovaj naš volonterizam više od toga što sama riječ govori, jer naši volonteri nemaju još uvijek ni približno pokrivene troškove naših aktivnosti, kao ni odgovarajuću opremu, nego je sami kupujemo najčešće financirano iz vlastitog džepa. Uzimajući u obzir loše financijsko stanje naših spašavatelja i općenito našeg standarda življenja u BiH, jasno nam je da je jako teško naći ljude koji će odvojiti od svoje obitelji, od djece, pa i sebi samome uskratiti ionako skromni komoditet življenja da bi odvojili neki novac za cipele, kombinezon, jaknu ili sličan komad opreme koji ćemo onda poderati po drači i kamenjaru pustošija po kojima obično tražimo i spašavamo naše nestale osobe.
Gledajući tako, možemo biti ponosni na dosadašnje rezultate, ali nikako nas to ne smije zavarati i uljuljati u samozadovoljstvo jer ono što je pred nama, ovaj ogromni zaostatak koji smo napravili zadnjih 25 godina u odnosu na svijet, moramo stići i nadoknaditi.
Nemamo pravo žmiriti kao, nažalost još uvijem veliki broj naših kolega spašavatelja u državi i praviti se da ne primijetimo jaz između nas i ostatka svijeta. Pogotovu nije opravdano da ga lociramo samo na jedan uzrok-a to je nedostatak opreme koji je evidentan i u skladu je sa našim materijalnim nemogućnostima.
Daleko veći uzrok naše zaostalosti leži u našoj tipičnoj balkanskoj nespremnosti na učenje.
Imamo, na žalost, visoko izgrađen imunitet prema stjecanju novi znanja, prema učenju novih vještina, prema prilagođavanju NOVINAMA, privrženi smo tradicionalnim običajima i stečenim navikama i to nam je uglavnom najveća kočnica razvoja.
Naše gorsko spašavanje u BiH je uglavnom stalo na periodu od prije 30-tak godina i nisu pomogli ni novi komadi opreme koji su u međuvremenu pristigli na naše podneblje. Naš mentalitet GSS-a je ostao isti- nepromijenjen i on otprilike izgleda ovako:
Bavim se GSS-om jer je to „in“, nosim crvenu odoru sa znakom jer to djevojke ( mladići ) vole vidjeti na nama, spreman sam dva do tri puta godišnje otići na neki događaj GSS-a, malo se pokazati i to je dosta za jednu godinu, ne više. Sve preko je fanatizam za koji nisam spreman a i uvijek mi taj poziv od GSS-a padne u neko krivo vrijeme kad baš i nisam raspoložen da nekoga spašavam.
Ili : Ma išao bih ja spašavati, ali država neće da nam pokriva troškove, pa kad oni neće, neću ni ja.
Mnogo toga je danas drugačije, GSS je evoluirao, doživio velike promjene od svoga izvornog postanka. Najbolji nam je primjer za to naš susjedni HGSS Hrvatske koji je uz temeljne postulate gorskog spašavanja prigrlio i spašavanje pod zemljom , pod vodom i na vodi, u ruševinama, potrage za nestalim osobama… Ovakav model GSS-a je doživio punu društvenu afirmaciju i podigao HGSS Hr. na neslućene visine na ljestvici društvene hijerarhije, te su postali sinonim sigurnosti u republici Hrvatskoj.
Od trenutka kad smo počeli slijediti ovaj model GSS-a, mi u GSSuBiH smo postali svjedoci da nas je javnost počela daleko ozbiljnije doživljavati, puno ozbiljnije od onih vremena kad smo se bavili samo gorskim spašavanjem, a kako mi nismo alpska zemlja i nisu nam planine pune posjetilaca, tako je i broj nesreća u planini sveden na 2-3 godišnje, pa onda i javnost nije bila senzibilizirana prema nama.
Od vremena kad je GSS bio na marginama društva, do danas se puno toga promijenilo i to upravo mijenjamo mi koji nastojimo da GSS-u udahnemo novi duh, duh modernog spašavanja koji živi u naprednom spasilačkom svijetu.
Naime, kad je GSS preuzeo na sebe sve navedene kategorije spašavanja, kad smo počeli tražiti izgubljene i nestale osobe, kad smo pošli spašavati na poplavama, kad smo zaronili u rijeke i jezera vadeći stradale iz vozila, zašli u špilje… , krenulo je i priznavanje od strane javnosti i to prije svega od stručne javnosti- policije, vatrogasaca, vojske i resornih službi koje imaju u naslovu zaštitu i spašavanje stanovništva.
Za nekoliko godina GSSuBiH je svojom filozofijom pristupa spašavanju stao na pripadajuću poziciju u mentalnim sklopovima mnogih naših struktura javnosti, a uskoro očekujemo i valorizaciju tog statusa u obliku zakonskih regulativa.
Naši sugrađani i cijelo stanovništvo u državi očekuju, priželjkuju i zaslužuju sigurnost i zaštitu. Često su doživjeli razočarenja od institucija izvršne vlasti i nije strano da ukazuju povjerenje i naklonost nevladinom sektoru, kojem i mi pripadamo. U mnogim državama u svijetu su nevladine organizacije uspješno unaprijedile i nadomjestile nedostatnosti vladinih institucija koje su to onda prepoznale, prihvatile i podržale. Volonteri nisu nipošto konkurencija državi, upravo suprotno, mi smo još jedna dopuna i ispomoć, funkcionalna i na kraju-jeftina, što nije zanemarljivo. Mi ne naplaćujemo naš rad. Opremanje i uvježbavanje jedne volonterske spasilačke službe u bilo kojem gradu u BiH iznosi kao plaća i doprinosi za samo 6 profesionalnih vatrogasaca za jednu godinu.
Okrenimo se unutarnjim problemima. Najviše naših problema dolazi zapravo od nas samih, od naše kao što rekoh-nevoljkosti za učenjem.
Na sve smo spremni raditi više nego učiti i mijenjati stare, potrošene navike, pogotovu ako tu još ima i malo lokalnih –avlijskih interesa. Spremno obmanjujemo neuku javnost naivnim izjavama u medijima, poduzimamo „aktivnosti“ koje nas prividno medijski uzdižu, a u stvari javnost prije ili kasnije shvati da je to dječja igra i da su naši spašavatelji očajni u želji za popularnošću spremni pomalo i „dodavati“ istinu kao djeca u osnovnoj školi.
I u članstvu našeg Saveza, a također i oni koji nisu članovi služe se sličnim trikovima za postizanje ciljeva i to pomaže za neko vrijeme, neko i povjeruje, ali svaki ozbiljniji pristup problemu spašavanja baci pravo svjetlo na ove djetinjarije i onda zapravo šteti ugledu nas samih. Sami pilamo ionako tanku grančicu na kojoj sjedimo.
Nedavno smo svjedočili u Bugarskoj, na skupštini svjetske asocijacije spašavatelja ICAR da naše kolege iz GSSFBiH nisu primljene u ovu renomiranu asocijaciju iako su htjeli da zauzmu mjesto koje već odavno umorni i oronuli Planinarski savez BiH još uvijek nekako drži iako je već bio tema dnevnog reda Izvršnog Odbora ICAR-a zbog neaktivnosti i neplaćanja članarine.
ICAR nije prepoznao u našim kolegama GSSFBiH ozbiljne namjere da se bave spašavanjem.
Zar ne bi ovaj događaj sam po sebi trebao da bude dovoljan alarm za sve naše spašavatelje koji se do sada nisu bili voljni „odlijepiti“ od uvriježenih loših i potrošenih tradicija i običaja, da je vrijeme da se prodrmaju i osvijeste? Naše kolege iz svijeta svakako prate sa zanimanjem što i kako mi radimo i sigurno su nam voljni pomoći ali niko nam ne može pomoći ako mi nismo spremni prihvatiti pruženu ruku. A nismo jer se ta ruka zove EDUKACIJA. Jer smo mi arogantni u svom neznanju i primitivizmu: A što oni imaju nama pametovati kad smo mi najpametniji na svijetu.
Mi u GSSuBiH se ne smatramo ni boljim ni pametnijim od svojih kolega, jedina je razlika u tome što smo stali pred ogledalo i bili spremni reći: „jeste, mi bi ovo mogli raditi i puno bolje“ i krenuli smo tim putem. I svaki danom učenja shvaćamo koliko je još puno pred nama. Ali kad se osvrnemo, već vidimo pozitivne rezultate takvog razmišljanja i to nas ohrabruje bez obzira koliko smo zabrinuti zbog zaostataka.
Želimo poručiti SVIMA kolegama ( i onima koji jesu i onima koji nisu pripadnici GSSuBiH ), da je krajnje vrijeme da i oni učine isto. Nama je kao i njima jako važno da svi skupa radimo ovaj naš posao što bolje i kvalitetnije. Svi oko nas će nas više i bolje cijeniti i uvažavati. Posebno je važno onome ko očekuje našu pomoć, da mi to znamo raditi što bolje.
Bilo je blijedih pokušaja do sada da se nešto nauči od kolega iz Slovenije, ali po našem starom običaju sve se svelo na to da se dobiju od njih u donaciju 2-3 karabinera ili neka nosiljka… Opet je materijalno bilo u prvom planu. Nešto se i malo možda naučilo kroz tehnike, ali nikome nije bilo previše interesantno naučiti o organizaciji, disciplini, metodologiji, doktrinama spašavanja…, o čemu bi se itekako dalo učiti od tako renomirane spasilačke organizacije kakvu imaju kolege u Sloveniji.
Što bi rekli-naša posla. Nama je najvažnije da nam neko donira motorne saonice ili kakvu tojoticu koje onda vozikamo po planinama okolo, u jakni GSS-a i kad nam i to dosadi onda to prodamo ili nestane „preko noći“, kao ukradeno. A blizu su nam i „naši“ mediji koji će nam pomoći da sve to „ispeglamo“ i ublažimo pred javnosti koja ionako guta sve, naročito kad se to umota u političke celofane.
Možda naša javnost još uvijek nema izoštrenost kriterija pa ovo sve i prolazi, ali postoji i onaj dio STRUČNE javnosti, kako kod nas, tako i vani koji sve ovo dobro vide i razumiju .
Dakle, duboko sam uvjeren da većina naših problema ima uporište u nama samima i tako i rješenje stoji nigdje drugo nego u nama samima. Uvijek će nam biti lakše za naše probleme okrivljivati državu ili nekoga drugog, ali ćemo prve prave rezultate postići tek kad budemo spremni prepoznati naše slabosti.
Svim gorskim spašavateljima u BiH, kao i svim profesionalcima koji se bave zaštitom i spašavanjem stanovništva želim sretnu Novu spasilačku 2017.godinu a građanima poručujem da je GSS spreman zaštititi ih u svako doba bez obzira na iznesene slabosti.
Zdenko Marić , predsjednik GSSuBiH